21 novembar 2026 - 19:22
Nuklearno pitanje kao sredstvo političkog pritiska na Iran

ABNA24: Tehnološka sposobnost jedne države ne predstavlja dokaz njene namjere da proizvede nuklearnu bombu. Ipak, Iran je izložen sankcijama, vojnim napadima, obavještajnim operacijama i međunarodnim pritiscima, dok se dvostruki standardi u vezi s nuklearnim pitanjem na Bliskom istoku i dalje zanemaruju.

Iran već godinama živi pod sjenom navodne neposredne nuklearne katastrofe koja se još nije dogodila. Njegov nuklearni program neprestano se predstavlja kao egzistencijalna prijetnja svijetu, obogaćivanje uranija kao dokaz namjere proizvodnje nuklearnog oružja, a tehnološki napredak kao opravdanje za sankcije, izolaciju, obavještajne operacije i vojne prijetnje. Takve tvrdnje ponavljaju se toliko često da je u međunarodnoj javnosti gotovo izbrisana razlika između onoga što Iran zaista radi i onoga za šta ga njegovi protivnici optužuju da namjerava učiniti.

Postavlja se mnogo važnije pitanje: da li je nuklearna kontroverza zaista usmjerena na sprečavanje širenja nuklearnog oružja ili je postala pogodan instrument za uskraćivanje Iranu suvereniteta, legitimnih tehnoloških ambicija i prava da sam odlučuje o vlastitoj političkoj budućnosti?

Poznato je da Iran ne posjeduje nuklearno oružje. Ne postoje javno potvrđeni dokazi da je proizveo nuklearnu bombu. Njegov program obogaćivanja uranija, uključujući obogaćivanje uranija do 60 posto izotopa U-235, predmet je međunarodnog nadzora i opravdane zabrinutosti. Međutim, obogaćivanje uranija nije isto što i proizvodnja nuklearnog oružja. Posjedovanje obogaćenog uranija ne znači automatski proizvodnju nuklearne bombe. Isto tako, sposobnost proizvodnje materijala za nuklearno oružje sama po sebi ne dokazuje da postoji politička odluka da se takvo oružje i proizvede.

Upravo je nastojanje da se izbrišu ove razlike u središtu međunarodne kampanje protiv Irana.

Politika stvaranja nuklearne krize

Nuklearna kontroverza razvijala se u mnogo širem političkom kontekstu. Iran je decenijama izložen američkim sankcijama, diplomatskoj izolaciji, ekonomskim ograničenjima, tajnim operacijama i vojnim prijetnjama. Njegovi regionalni odnosi predstavljani su kao prijetnja zapadnim interesima, dok je njegova nezavisna vanjska politika često prikazivana kao neprihvatljiv izazov postojećem geopolitičkom poretku.

Nuklearni program poslužio je kao najpogodnije opravdanje za kontinuirani pritisak na Teheran.

Paradoksalno je to što je i američka obavještajna zajednica u svojoj godišnjoj procjeni prijetnji za 2025. godinu navela da Iran ne proizvodi nuklearno oružje i da tadašnji vrhovni vođa nije odobrio ponovno pokretanje programa razvoja nuklearnog oružja, koji je obustavljen 2003. godine. Procjena nije isključila mogućnost promjene iranske politike u budućnosti, posebno imajući u vidu rastuće kapacitete za obogaćivanje uranija. Međutim, nije potvrdila ni ponavljane tvrdnje da Iran aktivno proizvodi nuklearnu bombu.

Kongresna istraživačka služba SAD-a (Congressional Research Service) u svojoj procjeni iz oktobra 2026. godine navodi da je trenutni status iranskog nuklearnog programa nejasan nakon vojnih napada i prekida međunarodnog nadzora. Također bilježi da je memorandum o razumijevanju između Irana i Sjedinjenih Američkih Država iz juna 2026. godine sadržavao ponovno iransko opredjeljenje da neće nabavljati niti razvijati nuklearno oružje.

To su važne činjenice kojima bi trebalo posvetiti mnogo više pažnje nego politički korisnim izjavama da se Iran navodno neprestano nalazi na pragu proizvodnje nuklearne bombe.

U nuklearnom procesu postoji nekoliko različitih faza. Obogaćivanje uranija, proizvodnja fisijskog materijala za nuklearno oružje, konstruisanje nuklearne eksplozivne naprave i njeno prilagođavanje za upotrebu predstavljaju zasebne faze nuklearnog gorivnog ciklusa i razvoja oružja. Uranij za potrebe nuklearnog oružja uglavnom se obogaćuje do približno 90 posto izotopa U-235. Razumijevanje ovih tehničkih razlika ključno je za objektivnu procjenu iranskog nuklearnog programa i sprečavanje poistovjećivanja nuklearne tehnologije s razvojem nuklearnog oružja.

Mirotvorac koji se vratio politici sile

Donald Trump je na početku svog drugog predsjedničkog mandata nastupio kao lider koji može okončati ratove i donijeti mir zahvaljujući ličnoj diplomatiji i sklapanju dogovora. Više puta je sebi pripisivao zasluge za rješavanje brojnih međunarodnih sukoba, gradeći imidž predsjednika koji želi poštedjeti Ameriku dugotrajnih vojnih intervencija.

Međutim, njegove dosadašnje odluke sve je teže uskladiti s takvom slikom o sebi.

U januaru 2026. godine američke snage izvele su vojnu operaciju u Venecueli, tokom koje su napadnuti ciljevi u Caracasu, a predsjednik Nicolás Maduro i njegova supruga Cilia Flores zarobljeni i prebačeni u Sjedinjene Američke Države. Trump je potom najavio da će Washington privremeno upravljati Venecuelom i govorio o iskorištavanju njenih ogromnih naftnih rezervi. Ova operacija otvorila je ozbiljna pitanja o državnom suverenitetu, međunarodnom pravu i legitimnosti nasilnog uklanjanja šefa jedne države putem vojne intervencije.

Napad na Iran u februaru 2026. godine podigao je oslanjanje Washingtona na vojnu silu na potpuno novi nivo.

Ovdje nije riječ o tome da Trumpa treba predstaviti kao glavnog aktera iranske nuklearne kontroverze. Njegove političke predstave samo su jedan izraz mnogo starijeg američkog pristupa međunarodnim odnosima, zasnovanog na pretpostavci da vojna nadmoć, finansijske sankcije i diplomatsko zastrašivanje daju Washingtonu pravo da određuje odluke drugih država.

Spekulacije da bi Trump mogao pokušati pokrenuti još jedan odlučujući vojni sukob prije nego što se predstavi kao predsjednik koji je konačno donio mir na Bliski istok treba posmatrati s oprezom. Ne postoji potvrđena strategija unaprijed planiranog „konačnog rata“. Ipak, Washington je u više navrata prijetio novim vojnim akcijama, a američki zvaničnici razmatrali su dodatne operacije čak i dok su diplomatski kontakti bili u toku.

Postoji velika razlika između vojne sposobnosti i političke mudrosti, odnosno mogućnosti da se ta sila upotrijebi. Trump još uvijek može narediti novi napad, ali ne može računati na to da će američka javnost prihvatiti još jedan dugotrajan rat, posebno nakon posljedica već započetog sukoba.

Granice američke moći

Sjedinjene Američke Države i dalje su izuzetno snažna vojna sila. Njihove vojne baze, nosači aviona, napredni sistemi naoružanja i finansijski utjecaj omogućavaju im nanošenje ogromne štete. Međutim, vojna nadmoć nije isto što i politički autoritet, kao što ni sposobnost uništavanja ne podrazumijeva sposobnost upravljanja, pregovaranja ili osiguravanja dugoročne poslušnosti.

Ta razlika postaje sve vidljivija na Bliskom istoku.

Washington može uvoditi sankcije, održavati pomorske blokade, pokretati zračne napade i prijetiti novim vojnim operacijama. Ali ne može automatski natjerati Iran da se odrekne vlastitog suvereniteta, odrediti budućnost njegovog političkog sistema ili osigurati regionalni sporazum isključivo prema američkim uslovima.

Stara predstava o Americi kao nezaobilaznom arbitru međunarodnih odnosa sve je teže održiva. Druge države imaju vlastite strateške interese, regionalne odnose i diplomatske inicijative. Aktuelni napori Katara, kao i paralelni razgovori u koje su uključene regionalne sile, pokazuju da se diplomatska budućnost Bliskog istoka ne može svesti na odluke donesene u Washingtonu.

Sjedinjene Američke Države mogu ostati izuzetno značajan vojni akter, a istovremeno postati mnogo manje vjerodostojan politički posrednik. Njihovo ponašanje sve više podsjeća na ponašanje nasilnika koji demonstrira silu: sposoban je nanijeti ogromnu štetu, ali ne može garantovati da će se oni nad kojima vrši pritisak pokoriti.

Iran je upravo pokazao ograničenja takvog pristupa. Nije samo pretrpio vojne napade nego je i uzvratio, demonstrirajući da dugotrajan sukob nosi ozbiljne posljedice za njegove protivnike i svjetsku ekonomiju. Hormuški moreuz postao je jedna od ključnih tačaka strateškog pritiska, dok su poremećaji u pomorskom saobraćaju i snabdijevanju energentima pokazali koliko su globalna tržišta ranjiva na sukob za koji je Washington u početku očekivao da će ga riješiti nadmoćnom vojnom silom.

To, naravno, ne znači da je Iran neranjiv niti da rat nije donio ogromne posljedice njegovom stanovništvu i cijelom regionu. Ipak, očekivanje da će Iran brzo doživjeti slom ili kapitulirati pod američkim i izraelskim vojnim pritiskom nije se ostvarilo.

Upravo je to ključna strateška pouka ovog sukoba.

Političke posljedice rata u Americi

Posljedice rata s Iranom odrazile su se i na unutrašnju političku scenu Sjedinjenih Američkih Država.

Izbori za američki Kongres održani 3. novembra 2026. godine donijeli su značajan poraz Trumpovoj Republikanskoj stranci, budući da su demokrate osvojile kontrolu nad oba doma Kongresa – Predstavničkim domom i Senatom. Rezultati su odrazili široko nezadovoljstvo građana politikom administracije, posebno zbog troškova života, inflacije, ekonomske nesigurnosti i odluke o pokretanju rata protiv Irana.

Potpredsjednik JD Vance iznio je neuobičajeno otvoreno priznanje o političkoj šteti koju je sukob nanio republikancima. Analizirajući izborni poraz, napisao je: „Razlog našeg poraza je rat.“ Ocijenio je da su birači koji su 2024. godine podržali Trumpa i njega promijenili političku stranu, između ostalog, zbog sukoba s Iranom, visokih troškova života, zahtjeva da se Amerika stavi na prvo mjesto i nezadovoljstva odnosima Sjedinjenih Američkih Država s Izraelom.

I sam Trump priznao je da je rat doprinio izbornom porazu republikanaca, iako je insistirao na tome da bi ponovo donio istu odluku.

Izborne rezultate ne treba pripisivati isključivo ratu s Iranom. Američki birači imali su niz razloga za nezadovoljstvo, a istraživanja javnog mnijenja pokazivala su da su ekonomija i korupcija također bili važni faktori. Ipak, rat s Iranom postao je ozbiljan politički teret za Trumpovu administraciju. Sukob je doveo do rasta cijena goriva, izazvao neizvjesnost na energetskim tržištima i otvorio pitanja o američkim vojnim gubicima i stvarnoj svrsi nastavka vojnih operacija.

Politički paradoks teško je zanemariti. Vojna kampanja, koja je trebala demonstrirati američku moć i osigurati Trumpovo mjesto u historiji međunarodnih odnosa, postala je jedno od pitanja koje je oslabilo njegovu političku poziciju u vlastitoj zemlji.

Iran nije odlučivao o ishodu američkih izbora. O tome su odlučivali američki birači. Međutim, odbijanje Irana da kapitulira, kao i nesposobnost Washingtona da ostvari brz i odlučujući politički rezultat, doprinijeli su tome da rat postane izborni teret za Trumpa.

Vanceove rezerve posebno su značajne. On je bio jedan od skeptičnijih članova administracije kada je riječ o opravdanosti ulaska u rat, iako je podržao predsjednikovu odluku nakon što je donesena. Njegovo naknadno priznanje političke cijene sukoba pokazuje da unutar republikanskog establišmenta postoje ozbiljne razlike u pogledu posljedica nastavka konfrontacije.

Mogućnost pokretanja još jedne velike vojne operacije ne može se isključiti. Međutim, administracija koja je već izgubila kontrolu nad Kongresom i suočava se s nezadovoljstvom javnosti zbog rata ne može zanemariti političke posljedice daljnje eskalacije.

Pitanje inspekcija: Šta Iran zapravo odbija?

Iran je potpisnica Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT) i ima sveobuhvatni sporazum o zaštitnim mjerama s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA). Obaveze koje proizlaze iz tog sporazuma pravno su obavezujuće. NPT priznaje pravo državama potpisnicama da razvijaju nuklearnu energiju u miroljubive svrhe, uz poštivanje obaveza o neširenju nuklearnog oružja.

Važno je razlikovati obavezne mjere nadzora od Dodatnog protokola, koji Agenciji omogućava proširene inspekcijske ovlasti, ali predstavlja dobrovoljni instrument. Iran je 2021. godine obustavio primjenu Dodatnog protokola, kao i dostavljanje određenih podataka u okviru posebnih mehanizama nadzora predviđenih nuklearnim sporazumom JCPOA.

Nakon vojnih napada na iranska nuklearna postrojenja 2025. i 2026. godine, situacija u vezi s inspekcijama dodatno se pogoršala. IAEA nije uspjela dobiti neophodan pristup pogođenim postrojenjima niti potvrditi trenutnu lokaciju i stanje cjelokupne količine obogaćenog uranija.

Prema izvještaju IAEA-e iz septembra 2026. godine, Agencija tokom izvještajnog perioda nije mogla provesti inspekcije na licu mjesta u iranskim nuklearnim postrojenjima koja su prijavljena kao dio zvaničnog programa.

Očuvanje saradnje između Irana i IAEA-e važno je za rješavanje otvorenih pitanja i osiguravanje transparentnosti. Istovremeno, moraju se uzeti u obzir posljedice vojnih napada na nuklearna postrojenja, jer oštećenja takvih objekata mogu dodatno otežati nadzor i provjeru.

Izostanak inspekcija na licu mjesta sam po sebi ne može se tumačiti kao dokaz proizvodnje nuklearnog oružja. Održivo rješenje zahtijeva diplomatski angažman, poštivanje međunarodnih zaštitnih mehanizama i stvaranje uslova u kojima IAEA može nastaviti svoj rad.

Izraelski nuklearni izuzetak

Međunarodni odnos prema Iranu postaje još teže opravdati kada se uporedi s izraelskim nuklearnim arsenalom.

Prema široko rasprostranjenim procjenama, Izrael posjeduje približno 90 nuklearnih bojevih glava. Ta država vodi politiku nuklearne neodređenosti, odnosno zvanično ne potvrđuje niti negira posjedovanje nuklearnog oružja. Izrael nije potpisnik NPT-a i svoja nuklearna postrojenja ne stavlja pod sveobuhvatni nadzor IAEA-e.

Upravo je to najočigledniji primjer dvostrukih standarda u nuklearnoj politici Bliskog istoka.

Iran, kao potpisnica NPT-a, izložen je izuzetnom međunarodnom pritisku zbog programa obogaćivanja uranija i mogućnosti da u budućnosti proizvede nuklearno oružje. Izrael, s druge strane, kao država koja posjeduje nuklearni arsenal, ali to zvanično ne priznaje, nije izložen uporedivim zahtjevima za transparentnost i odgovornost.

Zašto se od Irana zahtijeva da dokazuje da ne proizvodi nuklearno oružje, dok Izrael može održavati vlastiti arsenal bez uporedivog međunarodnog nadzora?

Zašto međunarodna zajednica zahtijeva pristup iranskim nuklearnim postrojenjima, ali ne i sveobuhvatne zaštitne mehanizme za izraelsku nuklearnu infrastrukturu, uključujući Nuklearni istraživački centar Negev u Dimoni?

Pitanje nije treba li Iran biti izuzet od obaveza koje je preuzeo potpisivanjem međunarodnih sporazuma. Ne treba. Pravo pitanje jeste zašto se ista načela ne primjenjuju na Izrael.

Bliski istok bez nuklearnog oružja ne može se izgraditi izolacijom jedne države, dok se drugoj istovremeno dopušta održavanje neprijavljenog nuklearnog arsenala.

Uništavanje diplomatije

Zajednički sveobuhvatni akcioni plan (JCPOA), potpisan 2015. godine, pokazao je da diplomatija može proizvesti međunarodno provjerljiv okvir za regulisanje iranskog nuklearnog programa. Sporazum je uveo ograničenja obogaćivanja uranija, ograničio količinu iranskih zaliha uranija, regulisao rad centrifuga i predvidio opsežan nadzor IAEA-e.

Tokom perioda u kojem je sporazum funkcionisao, Agencija je u više navrata potvrđivala da Iran poštuje ključne nuklearne obaveze koje je preuzeo.

Sjedinjene Američke Države jednostrano su se povukle iz sporazuma 2018. godine, tokom Trumpovog prvog predsjedničkog mandata, i ponovo uvele ekonomske sankcije. Takva odluka potkopala je diplomatski dogovor koji je godinama pažljivo pregovaran uz učešće nekoliko velikih međunarodnih sila.

Iran je nakon toga počeo smanjivati poštivanje važnih ograničenja, a sporazum se postepeno urušavao. Današnja kriza ne može se razumjeti bez uvažavanja te historije.

Diplomatiju su zamijenili politika maksimalnog pritiska, sankcije i prijetnje. Uslijedili su vojni napadi. Rezultat je nuklearni program koji je sve teže nadzirati, region koji je postao manje siguran i međunarodna zajednica sve izloženija posljedicama sukoba.

Neuspjeh diplomatije ne može se pripisati isključivo Iranu, ali se ne mogu zanemariti ni odluke Teherana i njegova naknadna ograničenja međunarodnog nadzora. Vjerodostojan sporazum zahtijeva obaveze svih strana, a ne jednostrani zahtjev da Iran prihvati sve uslove koje mu Washington odluči nametnuti.

Iran i pravo na vlastitu budućnost

Iran dosljedno tvrdi da je njegov nuklearni program namijenjen isključivo miroljubivim svrhama. Političko i vjersko rukovodstvo te zemlje također se pozivalo na zabranu nuklearnog oružja, povezanu s fetvom koja se pripisuje rahmetli vrhovnom vođi, ajatollahu Aliju Hameneiju.

To je zvanični stav Irana i potrebno ga je razmatrati zajedno s provjerljivim dokazima i međunarodnim obavezama te države. Nijedna zemlja ne može zahtijevati da se njene namjere prihvate bez ikakve provjere.

Jednako tako, nijednoj državi ne bi trebalo uskraćivati pravo na mirni naučni i tehnološki razvoj samo zato što su njeni politički odnosi s moćnim državama opterećeni sukobima.

Pravo na korištenje nuklearne energije u miroljubive svrhe priznato je članom IV NPT-a. To nije privilegija koju Washington može dodjeljivati ili oduzimati u skladu sa svojim geopolitičkim interesima.

Mnogo šire pitanje jeste hoće li se međunarodno pravo jednako primjenjivati na moćne i manje moćne države ili će i dalje služiti kao instrument putem kojeg je jednima dopušteno da demonstriraju svoju moć, dok drugi moraju neprestano opravdavati vlastito postojanje.

Stanovnici Irana već decenijama trpe sankcije, ekonomske teškoće, vojne prijetnje i posljedice rata. Ne bi trebali neograničeno živjeti pod prijetnjom uništenja samo zato što njihova država odbija prepustiti vlastiti suverenitet vanjskim silama.

Neposredni prioritet mora biti okončanje vojnog sukoba, obnova stvarnog nadzora IAEA-e, uklanjanje prepreka ozbiljnoj diplomatiji i uspostavljanje regionalnog sigurnosnog okvira koji bi se jednako primjenjivao na sve države.

Sjedinjene Američke Države moraju shvatiti da se politički sporazum ne može postići bombardovanjem. Izrael mora biti uključen u isti okvir neširenja nuklearnog oružja koji se zahtijeva od Irana. Iranu se, istovremeno, mora omogućiti razvoj nuklearne tehnologije u miroljubive svrhe, uz vjerodostojan međunarodni nadzor.

Nuklearno pitanje na Bliskom istoku nije samo pitanje obogaćivanja uranija. Ono je odraz neravnomjerne raspodjele moći, selektivne primjene međunarodnog prava i kontinuiranih pokušaja podređivanja suvereniteta država strateškim interesima moćnijih sila.

Iran ne smije biti osuđivan zbog nuklearnog oružja za čije postojanje ne postoje potvrđeni dokazi, dok stvarni nuklearni arsenal druge države u istom regionu ostaje izvan uporedivog međunarodnog nadzora. Svijetu je potrebno manje zastrašivanja, a više diplomatije, manje vojnih avantura i istinska posvećenost nuklearnom razoružanju koja će važiti bez izuzetaka.

Odgovor na iransko nuklearno pitanje ne može biti beskrajno maltretiranje Irana. On mora podrazumijevati pravednu, provjerljivu i regionalno sveobuhvatnu posvećenost miru, sigurnosti i suverenoj jednakosti svih država.

Tags

Your Comment

You are replying to: .
captcha